Na slici na kojoj sam markirala osobe* koje su mi
poznate nije mi bilo teško da prepoznam o kom događaju se radi: 9.
decembar 1971 | Razgovor sa Lazarom Trifunovićem;
koji je vodila Biljana Tomić. Biljana, u to vreme honorarna voditeljica
Informativno dokumentarne službe istovremeno je, u odsustvu Dunje
Blažević, vodila i uređivala i program Galerije SKC-a. Ovaj razgovor održan je u okviru ciklusa Kritički doprinosi povodom Izložbe tekstova jugoslovenskih kritičara
koja je bila otvorena početkom decembra. Između ostalih o svojoj praksi
govorili su i Oto
Bihalji Merin, Miodrag Protić, Aleksa Čelebonović, Radoslav Putar, Matko
Meštrović, Stane Bernik, Tomaž Brejc, Zvonko Maković, Irina Subotić,
Ješa Denegri, Želimir Koščević... (bio je najavljen i Dragoš Kalaić**,
ali ja se ne sećam da li je on zaista učestvovao, niti u dokumentaciji
o tome ima pisanih podataka ili artefakata). Zanimljivo je da, kada se govori o
počecima prevratničke prakse Likovnog programa
SKC-a, uglavnom se polazi od izložbe Drangularijum***,
na kojoj su pozvani umetnici izložili
predmete koji ne bi trebalo da budu njihova dela. Meni se čini da su
implikacije ove izložbe tekstova gde su se, umesto umetničkih radova na
zidu našli tekstovi kritičara koji su, za razliku od umetnika,
izložili tačno ono što je predmet njihove delatnosti, takođe bile od
značaja za razvoj kulturne scene, možda baš i glede tadašnje pojave
tekstova umetnika konceptualne orijentacije ... ali danas više nemam ni
volje ni kapaciteta da to teoretski izvučem do kraja, tek: moglo bi se
misliti o tome.)
Razgovor sa prof. Trifunovićem koji je bio naš profesor na katedri za savremenu umetnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu imao je poseban značaj za mene: Goranka Matić i ja tom prilikom smo se prilično oštro okomile na njega, optužujući ga kako uopšte ne prati aktuelnu umetničku scenu, te kako sa svojim predavanjima ne prelazi 1950-u godinu i sl... Njega je to vidno iznerviralo, i meni je ironično na kraju dobacio nešto u smislu kao "a ko vama, koleginice, garantuje da niste talenat za srednji vek" - ili tako nekako. Nas dve smo nekoliko dana zbog toga bile "zvezde", pogotovu što nam je kod njega predstojao još jedan veliki ispit iz opšte istorije umetnosti, a još smo nameravale i da radimo diplomski iz savremene. Zbog ovoga, ili nečeg drugog, tek on nije više ni jednom učestvovao niti je pratio rad ovog programa. U SKC-u se pojavio samo još jednom i to u Srećnoj galeriji, na izložbi Petra Borote, tadašnjeg golmana FK Partizan - samo zato, kako nam je (Slavku Timotijeviću i meni) tom prilikom rekao, jer je njegov sinčić bio Borotin fan.

________________________________________________________________________________
** Dragoš Kalajić je verovatno već u tom trenutku bio veliki protivnik uređivačke politike Likovnog programa SKC-a i (ako zanemarimo devedesete godine prošlog veka kada je bio politički veoma angažovan u okviru programa Biblioteke, odnosno direktora u senci Predraga Dragića Kijuka), u okviru art programa SKC-a ušao je jednom na mala vrata preko Srećne galerije i tzv. Spoljnog programa, odnosno preko zadnje strane prvog broja fanzina Izgled*** Vladimira Jovanovića. Dunja Blažević, tada već direktorica SKC-a prigovarala mi je zbog toga - bila sam u to vreme, v.d. urednica Srećne galerije. (Ne sećam se da li je prigovarala i Nebojši Pajkiću koji je vodio Spoljni program).
*** U Arhivi SKC-a, ima naravno više snimaka sa postavke, ali oni nisu bili digitalizovani u vreme kada je deo građe ogledno postavljan na sajt.
*** *Izgled je posebna priča i možda ću je jednom ispričati, a vidim da ga ima na vikipediji (http://en.wikipedia.org/wiki/Izgled) sa znatnom količinom netačnosti - i ako ne računam da je i moje ime navedeno pogrešno kao Slavica Vukadinović!
Razgovor sa prof. Trifunovićem koji je bio naš profesor na katedri za savremenu umetnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu imao je poseban značaj za mene: Goranka Matić i ja tom prilikom smo se prilično oštro okomile na njega, optužujući ga kako uopšte ne prati aktuelnu umetničku scenu, te kako sa svojim predavanjima ne prelazi 1950-u godinu i sl... Njega je to vidno iznerviralo, i meni je ironično na kraju dobacio nešto u smislu kao "a ko vama, koleginice, garantuje da niste talenat za srednji vek" - ili tako nekako. Nas dve smo nekoliko dana zbog toga bile "zvezde", pogotovu što nam je kod njega predstojao još jedan veliki ispit iz opšte istorije umetnosti, a još smo nameravale i da radimo diplomski iz savremene. Zbog ovoga, ili nečeg drugog, tek on nije više ni jednom učestvovao niti je pratio rad ovog programa. U SKC-u se pojavio samo još jednom i to u Srećnoj galeriji, na izložbi Petra Borote, tadašnjeg golmana FK Partizan - samo zato, kako nam je (Slavku Timotijeviću i meni) tom prilikom rekao, jer je njegov sinčić bio Borotin fan.

________________________________________________________________________________
** Dragoš Kalajić je verovatno već u tom trenutku bio veliki protivnik uređivačke politike Likovnog programa SKC-a i (ako zanemarimo devedesete godine prošlog veka kada je bio politički veoma angažovan u okviru programa Biblioteke, odnosno direktora u senci Predraga Dragića Kijuka), u okviru art programa SKC-a ušao je jednom na mala vrata preko Srećne galerije i tzv. Spoljnog programa, odnosno preko zadnje strane prvog broja fanzina Izgled*** Vladimira Jovanovića. Dunja Blažević, tada već direktorica SKC-a prigovarala mi je zbog toga - bila sam u to vreme, v.d. urednica Srećne galerije. (Ne sećam se da li je prigovarala i Nebojši Pajkiću koji je vodio Spoljni program).
*** U Arhivi SKC-a, ima naravno više snimaka sa postavke, ali oni nisu bili digitalizovani u vreme kada je deo građe ogledno postavljan na sajt.
*** *Izgled je posebna priča i možda ću je jednom ispričati, a vidim da ga ima na vikipediji (http://en.wikipedia.org/wiki/Izgled) sa znatnom količinom netačnosti - i ako ne računam da je i moje ime navedeno pogrešno kao Slavica Vukadinović!

Нема коментара:
Постави коментар