Zatečena, iznenadnim (bez mog znanja) izlaganjem teksta koji sam
svojevremeno napisala i dala da se objavi u mazohističko-moralnoj iznudici,
iskreno se nadajući da će ubrzo biti zaboravljen i nestati na djubrištu
istorije, rešila sam da ponovo pregledam sve svoje sačuvane tekstove,
neobjavljene i one puštene u promet koje sam u trenucima slabosti,
priželjkivanog spoljnog prevrata, ili čak iz neke vrste oholosti, dopuštala da
kakvi-su-takvi-su budu objavljeni. Nikada, ni za jedan od tih svojih objavljenih
tekstova nisam mislila da je dobar, a stidela sam se skoro svakog od njih. S
razlogom – jer ni jedan od tih tekstova nije bio zapisan na način kako sam ga
mislila kao tekst, niti je odavao skoro išta od onoga o čemu sam mislila, što
sam smišljala i što sam mislila da je trebalo da u povodu date stvari napišem.
Pristajala sam na ta pisanja, jer sam u svojim unutrašnjim monolozima,
razmišljajući o datim stvarima, najčešće na putu od kuće do posla ili od posla
do kuće, dolazila do otkrića i zaključaka koji su zapanjivali i mene. Iako ni
jednu stavrno svoju misao nisam uspevala da uguram u te tekstove, svejedno sam
neke od njih puštala u opticaj jer sam ovome ili onome rekla ili obećala da ću
ih napisati. Ni jedan od ovih tekstova ne bih ponovo napisala na isti način i
ne bih mogla reći da i dalje stojim iza stavova koje sam u njima iznela –
najvećim delom zbog toga što mi ni danas nije ništa jasnije šta sam zaista
htela da kažem, ako sam uopšte i tada znala. Ipak, iz nekog razloga privlači me
ideja da se ponovo pozabavimtim tekstovima (da ih eventualno objavima) s jedne
strane da ne bih ponovo bila zatečena, a s druge, da pokušam da shvatim gde sam
ja to bila i šta sam radila.
***
Nekako sam i sama podrazumevala da je prelomni momenant za uobličavanje moje kakve-takve pozicije u okviru kulturno-umetničke scene (Beograda) vezan za 3. april 1971. godine kada sam sa grupom prijatelja i kolega sa studija, studenatima istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu ušla u Studentski kulturni centar na dan njegovog otvaranja. Taj događaj mi, svejedno, stalno izmiče u sećanju i jedino što u vezi sa tim zaista pamtim to je slika nas nekolicine u separeu restorana (koji je kasnije adaptiran u knjižaru inostrane literature „Mladost“) kako u prolećnoj euforiji neodmerenim gestovima obaramo flašice vitasoka i pravimo lepljivi haos po stolu. I sećam se kako sam, nenaviknuta na besplatna pića koja se služe na događanjima u velegradu, osećala zbog toga nelagodu. Nakon početne euforije i nelagode nastupiće vreme smenjivanja zadovoljstva i frustracije koji će se ravnomerno smenjivati, ili trajati istovremeno... da bi se na kraju, potpuno nenadano, ispostavilo da ću tu provesti skoro svoj čitav radni vek, najpre kao članica redakcije i (kratko) asistentkinja pri Galeriji SKC-a, deceniju i po u Srećnoj galeriji i oko dve decenije (sa prekidom 1999-2001) u Dokumentaciji, onosno Arhivi SKC-a. Tu sam ukucala i najveći broj svojih objavljenih i neobjavljenih, privatnih i javnih zapisa – sve uz euforiju i frustracije, ozbiljan rad i demonstrativno zabušavanje, uz nekoliko uspešnih izlagačkih i arhivatorskih poduhvata i nezavršenih velikih poslova... I svoja rana „vojničkim zavetom“ zapečaćena prijateljstva iz studentskih soba, uvela sam u ovde formiran neki moj podrazumevajući prijateljsko-kulturni krug, koji se polako uz raspad države i nekih preranih smrti i sam raspao... i nekako mi se čini glupo da sve to pustim... da nestane.
***
Stvari su, zapravo, počele da se odvijaju neku godinu ili dve ranije, možda jedne zime između 1969 i 70-e, kada sam zimski raspust provela na faksu, u biblioteci katedre za istoriju umetnosti Tada me jedna starija koleginica koju do tada nisam poznavala pitala kako to da za vreme raspusta nisam otišla kući, da li radim nešto posebno i slične stvari... Bila je to Milica Kraus, kasnije Mihajlović, sa kojom sam sve do danas ostala u manje ili više bliskom kontaktu. Ne sećam se šta sam njoj odgovorila, ali znam da nisam otišla kući zato što sam imala nekih obaveza na fakultetu nego prosto zato jer sam volela taj samostalni život, studije, čitanje... Milica mi je tom prilikom rekla da je zapazila da posećujem predavanja prof. Lazara Trifunovića, koja po rasporedu studija još nisu bila na dnevnom redu za moj uzrast, te da bih, ako me već zanima moderna umetnost, mogla da se pridružim jednoj grupi studenata istorije umetnosti sa kojima radi Ješa Denegri, kustos u Muzeju savremene umetnosti. Čini mi se da se ispostavilo da su u toj grupi već bili Slavko Timotijević i Goranka Matić, verovatno i Bojana Pejić, kolege sa moje godine sa kojima sam se već pomalo družila. Ješa nam je organizovao susrete sa umetnicima i umetničkim kritičarima, istoričarima umetnosti, inicirao posete izložbama i razgovore povodom tih izložbi... Nisam baš redovno učestvovala u svim seansama, jer sam već u to veme čitavo leto i skoro do početka zime radila na konzervaciji fresaka. Bila sam prisutna kada je grupu primio u svom stanu istoričar umetnosti Oto Bihalji Merin, i neposredno posle toga, ili možda pre Posetili smo Zorana Radovića... Bili su to, verovatno, i moji prvi kontakti sa umetnicima i istoričarima umetnosti koji nisu bili profesori na faksu ili starije kolege.
Oto Bihalji Merin bio je izrazito predusretljiv i inspirativan – govorio je o svom radu nadahnuto (kao što ću kasnije to prtepoznti kod Biljane Tomić), o tome kako mu njegova životna saputnica Liza pomaže u radu i podstiče na rad bez predahnuća, ali i o tome kako oni i danas, u svojim godinama, još uvek odlaze u krevet kao muškarac i žena... U međuvremenu, gospođa Liza koja je bila nagluva, ustajala bi i prilazila do njega da ga bolje čuje kad bi primetila da mu je potrebna pomoć da se priseti ovoga ili onoga o čemu nam je pričao... usput nas služeći veoma ukusnim minjončićima... davala je iluziju „obične domaćice“ koja opslužuje svoga muža i njegove posetioce ... Želeći da nekako iskomuniciram sa njom, da obratim pažnju na nju, pomalo neumesno sam je pitala da li je ona pravila te kolačiće. „Ne, zaboga, kupila sam ih“ odgovorila mi je i rekla u kojoj poslastičarnici. Postiđena provincijalka buknula je u meni i nisam ni shvatila o kojoj je poslastičari reč. Taj ispad je, međutim, skrenuo pažnju na mene i Oto me je pitao kako se zovem, koja sam godina studija i sl. Usput sam pomenula i kako sam propustila dosta seansi koje je ova grupa imala jer sam čitavo leto do duboke jeseni radila na konzervaciji kako bih mogla da sufinansiram svoje studije...
- Znate li nemački, prekinuo me je
- Ne, rekla sam
- Šteta, rekao je
- Mislite li da je nemoguće ozbiljno studirati istoriju umetnosti bez poznavanja nemačkog jezika - uzvratila sam (imajući u vidu da je takvo mišljenje i vladalo u nekim krugovima u to vreme, zato što je zaista tako malo ozbiljne literature na nemačkom jeziku bilo prevedono kod nas)
- Ne. Upravo tražim sekretaricu. Liza i ja ne možemo više sve da postignemo, a ja uglavnom sarađujem sa nemačkim izdavačima. Potreban nam je neko da vodi korespodenciju...
Učinilo mi se da mu je žao – iz nekog razloga sam mu se dopala, a mislim da sam u to vreme, sa svojom kovrdžavom kosom i lenonkama mogla da prođem kao dobro obrazovana Jevrejka, ili barem Portugalka - kako ću koju godinu kasnije, tokom boravka u Belgiji, shvatiti...
Posle smo išli kod Zorana Radovića, fizičara po obrazovanju koji je međutim u to vreme bio poznat po svojim mehano-crtežima sa kojm nas je predstavljao na nekolicini aktuelnih domaćih i međunarodnih manifestacija, a verovatno je već pre toga bio održan i taj neki sastanak sa Miodragom Protićem, direktorom Muzeja savremene umetnost, gde nam je bilo objašnjeno zašto je formirana ova grupa mladih istoričara umetnosti: bilo je planirano da se na relaciji Kalemegdan – Slavija otvori nekoliko malih, „živih“ umetničkih galerija za čije vođenje je trebalo obučiti kadar!
***
Bila su to vremena puna obećanja, mogućnosti... Ne sećam se tačno ko je sve bio u grupi – verovatno Jasna Tijardović, Milica Kraus, Jadranka Vinterhalter, Nikola Mića Vizner, Marinela Koželj, Slavko Timotijević, Goranka Matić, Bojana Pejić, Srebrenka (Ilić?), Milan Jozić, Marko Nedeljković, ja... U svakom slučaju viđali smo se na faksu, susretali na otvaranjima izložbi... U proleće 1971. godine konačno sam srela i Biljanu Tomić u Salonu MSU prilikom razgovora koji su vodili ona i Ješa u povodu njihove izložbe „Primeri konceptualne umetnosti u Jugoslaviji“ kada se, po običaju koji ću kasnije prepoznati, nadahnuto suprostavila nekom opštem konsenzusu. Mislim da je koji mesec pre toga bila rodila Dobrilu...
Planovi sa otvaranjem brojnih novih galerija nisu se ostvarili, ali je na toj relaciji u aprilu 1971. godine osnovan Studentski kulturni centar i gotovo ceo „Ješin/Protićev“ tim istoričara umetnosti sa znatnim brojem umetnika sa kojima smo se već družili ušao je u sastav velike neformalne redakcije Galerije, odnosno Likovnog programa SKC-a. Osim Dunje Blažević, urednice Likovnog programa, Biljane Tomić, njene bliske saradnice koja je vodila Informativno-dokumentarnu službu, od početka su u redakciji bili Raša Todosijević, Gera Urkom, Zoran Popović, Marina Abramović, Era Milivojević, Neša Paripović, Bojan Bem, Bora Iljovski, Stevan Knežević... Već sledeće godine ja radim seminarski rad o mladim zagrebačkim umetnicima okupljenim oko galerije SC Zagreb i Galerije suvremene (Boris Bućan, Sanja Iveković, Jagoda Kaloper, Dalibor Martinis, Gorki Žuvela, Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak) . Zahvaljujući tome upoznala sam Zvonka Makovića, Davora Matićevića, Željka Koščevića (uveliko koristeći njihove tekstove o ovim umetnicima) kao i Vladimira Gudca, Darka Glavana nešto kasnije... a kada sam predstavljala svoj rad na katedri imala sam veliku pomoć Zorana Popovića i bez preterivanja, mogu reći da je taj događaj protekao veoma zapaženo, možda baš zahvaljujući njemu koji je osim materijala koji sam ja prikupila pokazao i slajdove i filmove iz svoje kolekcije.
Tih godina izašla je iz štampe i knjiga Suzan Sontag „Stilovi radikalne volje“ i negde u isto vreme i kultni broj časopisa Polja posvećenog konceptualnoj umetnosti. Nosila sam ih svuda sa sobom, kao bibliju, i tokom leta 1972. godine kada sam radila na konzervaciji u manastiru Rudenica. Zahvaljujući tome, kao i izložbi „Konceptualna umetnost“ prenetoj u Galeriji SKC-a sa Pariskog bijenala mladih, napisala sam seminarski rad za predmet „Opšta istorija umetnost“ na tu temu. Nisam sigurna da sam bila dorasla temi, ali...
Već od 1970. Godine, tokom letnjih meseci i jeseni bila sam počela da radim na konzervaciji zidnog slikarastva po crkvama u organizaciji Republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Bio je to dosta težak posao, ali ja sam ga volela. Gotovo sve vreme smo radili prekovremeno i zarađivali dosta pristojne novce pa sam u naredenih nekoliko godina skoro u potpunosti oslobodila roditelje finansijskih briga oko mog studiranja. Sviđalo mi se to da radim, taj osećaj postepenog otkrivanja jednog sveta donedavno skrivenog ispod slojeva maltera, šalitre, prljavštine... Imala sam strahopoštovanje prema tim slikama, freskama – koje izranjaju ponovo na svetlost dana, bez obzira na njihov konkretan estetski kvalitet, umetnički domet ... i bila sam veoma pažljiva pri radu, trudila sam se da sprečim i najmanje novo oštećenja uzrokovano nesmotrenim potezom skalpela i činilo mi se da profesionalni umetnici koji su sačinjavali veći deo ekipe imali mnogo manje poštovanja prema tom materijalu. Ne svi, ali sećam se kako je Zorka Odalović radila sve to „širokopotezno“... hvatao me je užas gledajući je kako u kratkom vremenu otkriva velike površine freske, rizikujući da ošteti površinsku glazuru što bi kasnije moglo izazivati brže propadanje... Ali, tako je to sa umetnicima: oni kao znaju šta je „to“ i ne boje se štete – popraviće već. (A sećam se jednom kako smo Slavko Timotijević i ja bili prestrašeni malim oštećenjem i prljavštinom na jednoj Damnjanovoj slici koja se bila otkačila sa krova automobila kojim smo je prenosili sa jedne izlagačke lokacija nazad u Happy Gallerry i kako je Damnjan došao, nehajno zabašurio oštećenje i sapunicom oprao prljavštinu..., ali to je bila njegova slika!)
Tokom rada u SKC-u sedamdesetih godina u osnovi sam posmatrala i učila, najpre kao asistentkinja Biljane Tomić koja je u tom periodu menjala Dunju Blažević, urednicu likovnog programa i kasnije kao stručna saradnica u Maloj, danas poznatoj kao Srećna galerija. Ono što sam u tom periodu naučila/shvatila, to je da pre svega treba da se razvije „svoj“ pogled na stvari. Sa tim „nolidžom“ sam ušla u „svoje 80-e“. To je u osnovi značilo da sam napravila diskretan otklon od tzv. konceptualne umetnosti – podrazumevanog glavnog toka likovnog programa SKC-a - i započela sa realizacijom projekata koji su vodili ka uvođenju sporednih "minornih" medija (strip, fotografija, ilustracija) u izlagačku praksu Srećne galerije. Bilo je to u velikoj meri pod uticajem mog tadašnjeg momka (životnog partnera, kako se ispostavilo) koji je gotovo sa strašću obilazio kioske po gradu, posebno one najbolje snabdevene na železničkoj stanici. I knjžare, a to je bila i moja opsesija. Beograd - to su za nas bile knjižare!
Ali pre svega onoga što bih mogla da napišem o svom učenju, radu, "karijeri", posmatrajući sve to retoaktivno, postaje mi polako jasno kako niko, ni u jednom segmentu, ni u jednom trenutku, pogotovu kroz školovanje, nije uradio ništa za mene, za moje "potencijale". Dobro, možda ih nisam zaista imala, ali pogubno je to što su sve vreme moji učitelji, nastavnici, profesori, mentori, poslodavci... meni govorili kako imam te potencijale, a pri tom mi nisu davali nikakvu podršku, nikakav savet, nikakvu preporuku... I to je ta realnost socijalističkog obrazovanja o kojoj se danas toliko pohvalno govori, ali meni se čini da je visoko obrazovanje i osposobljavanje za odgovarajuću praksu bilo rezervisano za odabrane (obavezujuće) pulene profesora, koji uglavnom nisu bili zainteresovani za prepoznavanje i vođenje talenata. Naravno da ima onih koji su uprkos odsustvu takve podrške uspeli da se realizuju kako-tako, ali to su izuzeci, sa visokom socijalnom inteligencijom koja nije svojstvena svakom, pa ni meni...
U svakom slučaju, nikada, nigde nisam bila insajder: više su u SKC-u bili "svoj na svome" redari, spremačice, knjigovotkinje, sekretarice - to je bio neprobojni štit "radničkog samoupravljanja"; oni su odlučivali o logotipu, profilu programa, šta vole - šta ne vole, a usput je prolazilo, provlačilo se, ono što ih se ne tiče ili dokle ne dobiju nekog u porodici mlađeg kome se program SKC-a sviđa i tu dolaze, pa i rade, makar i poreko veze.
A onda propast Srećne galerije: pokušaji privatizacije, pokretanje kafića, privatno trgovanje vojnom opremom preko službenog faksa... Spasa, Upsala... ali koga se to danas tiče...
Danas u brojnim pisanim i usmenim istorizacijama SKC-a skoro svi su saglasni u jednom: za njegov nastanak, i kasnije napredovanje, zaslužni su protesti '68. Dugo sam i ja mislila da je tako, ali sam danas sigurna da je '68 sa svojim razbarušenim zamahom, sa s "oslobađenjem" stvaralačkog potencijala istovremeno uvela potkopavanje "birokratskog" sistema što je najzad dovelo da urušavanja svakog sistema. To sam počela da naslućujem kada sam preuzela da vodim dokumentaciju SKC-a, a definitivno sasvim jasno uoči Nato bombardovanja SRJ, kada nije postojala nikakva procedura za neophodno postupanje sa građom.
Ili, da parafraziram T. S. Eliota, u prve korake SKC-a ugrađena je njegova propast...
***
Ali najpre se dogodio taj dizastr sa Drangularijumom, kada se nama, nekolicini studenata istorije umetnosti koji smo se pridružili redakciji likovnog programa SKC-a pružila šansa da za katalog te izložbe, prelomne za beogradsku umetničku scenu, priložimo svoje tekstove. (Ovde bi sada trebalo da ide priča o Gorankinom i mom neobjavljenom tekstu koju sam, međutim, već jednom ispričala u nekom od brojeva SKC-ovog biltena SKiCa, u rubruci Arhivalije...pa me sada mrzi da prepričavam. Možda ću nekad kasnije, kad pribavim te stare brojeve prosto preuzeti priču).
***
Nekako sam i sama podrazumevala da je prelomni momenant za uobličavanje moje kakve-takve pozicije u okviru kulturno-umetničke scene (Beograda) vezan za 3. april 1971. godine kada sam sa grupom prijatelja i kolega sa studija, studenatima istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu ušla u Studentski kulturni centar na dan njegovog otvaranja. Taj događaj mi, svejedno, stalno izmiče u sećanju i jedino što u vezi sa tim zaista pamtim to je slika nas nekolicine u separeu restorana (koji je kasnije adaptiran u knjižaru inostrane literature „Mladost“) kako u prolećnoj euforiji neodmerenim gestovima obaramo flašice vitasoka i pravimo lepljivi haos po stolu. I sećam se kako sam, nenaviknuta na besplatna pića koja se služe na događanjima u velegradu, osećala zbog toga nelagodu. Nakon početne euforije i nelagode nastupiće vreme smenjivanja zadovoljstva i frustracije koji će se ravnomerno smenjivati, ili trajati istovremeno... da bi se na kraju, potpuno nenadano, ispostavilo da ću tu provesti skoro svoj čitav radni vek, najpre kao članica redakcije i (kratko) asistentkinja pri Galeriji SKC-a, deceniju i po u Srećnoj galeriji i oko dve decenije (sa prekidom 1999-2001) u Dokumentaciji, onosno Arhivi SKC-a. Tu sam ukucala i najveći broj svojih objavljenih i neobjavljenih, privatnih i javnih zapisa – sve uz euforiju i frustracije, ozbiljan rad i demonstrativno zabušavanje, uz nekoliko uspešnih izlagačkih i arhivatorskih poduhvata i nezavršenih velikih poslova... I svoja rana „vojničkim zavetom“ zapečaćena prijateljstva iz studentskih soba, uvela sam u ovde formiran neki moj podrazumevajući prijateljsko-kulturni krug, koji se polako uz raspad države i nekih preranih smrti i sam raspao... i nekako mi se čini glupo da sve to pustim... da nestane.
***
Stvari su, zapravo, počele da se odvijaju neku godinu ili dve ranije, možda jedne zime između 1969 i 70-e, kada sam zimski raspust provela na faksu, u biblioteci katedre za istoriju umetnosti Tada me jedna starija koleginica koju do tada nisam poznavala pitala kako to da za vreme raspusta nisam otišla kući, da li radim nešto posebno i slične stvari... Bila je to Milica Kraus, kasnije Mihajlović, sa kojom sam sve do danas ostala u manje ili više bliskom kontaktu. Ne sećam se šta sam njoj odgovorila, ali znam da nisam otišla kući zato što sam imala nekih obaveza na fakultetu nego prosto zato jer sam volela taj samostalni život, studije, čitanje... Milica mi je tom prilikom rekla da je zapazila da posećujem predavanja prof. Lazara Trifunovića, koja po rasporedu studija još nisu bila na dnevnom redu za moj uzrast, te da bih, ako me već zanima moderna umetnost, mogla da se pridružim jednoj grupi studenata istorije umetnosti sa kojima radi Ješa Denegri, kustos u Muzeju savremene umetnosti. Čini mi se da se ispostavilo da su u toj grupi već bili Slavko Timotijević i Goranka Matić, verovatno i Bojana Pejić, kolege sa moje godine sa kojima sam se već pomalo družila. Ješa nam je organizovao susrete sa umetnicima i umetničkim kritičarima, istoričarima umetnosti, inicirao posete izložbama i razgovore povodom tih izložbi... Nisam baš redovno učestvovala u svim seansama, jer sam već u to veme čitavo leto i skoro do početka zime radila na konzervaciji fresaka. Bila sam prisutna kada je grupu primio u svom stanu istoričar umetnosti Oto Bihalji Merin, i neposredno posle toga, ili možda pre Posetili smo Zorana Radovića... Bili su to, verovatno, i moji prvi kontakti sa umetnicima i istoričarima umetnosti koji nisu bili profesori na faksu ili starije kolege.
Oto Bihalji Merin bio je izrazito predusretljiv i inspirativan – govorio je o svom radu nadahnuto (kao što ću kasnije to prtepoznti kod Biljane Tomić), o tome kako mu njegova životna saputnica Liza pomaže u radu i podstiče na rad bez predahnuća, ali i o tome kako oni i danas, u svojim godinama, još uvek odlaze u krevet kao muškarac i žena... U međuvremenu, gospođa Liza koja je bila nagluva, ustajala bi i prilazila do njega da ga bolje čuje kad bi primetila da mu je potrebna pomoć da se priseti ovoga ili onoga o čemu nam je pričao... usput nas služeći veoma ukusnim minjončićima... davala je iluziju „obične domaćice“ koja opslužuje svoga muža i njegove posetioce ... Želeći da nekako iskomuniciram sa njom, da obratim pažnju na nju, pomalo neumesno sam je pitala da li je ona pravila te kolačiće. „Ne, zaboga, kupila sam ih“ odgovorila mi je i rekla u kojoj poslastičarnici. Postiđena provincijalka buknula je u meni i nisam ni shvatila o kojoj je poslastičari reč. Taj ispad je, međutim, skrenuo pažnju na mene i Oto me je pitao kako se zovem, koja sam godina studija i sl. Usput sam pomenula i kako sam propustila dosta seansi koje je ova grupa imala jer sam čitavo leto do duboke jeseni radila na konzervaciji kako bih mogla da sufinansiram svoje studije...
- Znate li nemački, prekinuo me je
- Ne, rekla sam
- Šteta, rekao je
- Mislite li da je nemoguće ozbiljno studirati istoriju umetnosti bez poznavanja nemačkog jezika - uzvratila sam (imajući u vidu da je takvo mišljenje i vladalo u nekim krugovima u to vreme, zato što je zaista tako malo ozbiljne literature na nemačkom jeziku bilo prevedono kod nas)
- Ne. Upravo tražim sekretaricu. Liza i ja ne možemo više sve da postignemo, a ja uglavnom sarađujem sa nemačkim izdavačima. Potreban nam je neko da vodi korespodenciju...
Učinilo mi se da mu je žao – iz nekog razloga sam mu se dopala, a mislim da sam u to vreme, sa svojom kovrdžavom kosom i lenonkama mogla da prođem kao dobro obrazovana Jevrejka, ili barem Portugalka - kako ću koju godinu kasnije, tokom boravka u Belgiji, shvatiti...
Posle smo išli kod Zorana Radovića, fizičara po obrazovanju koji je međutim u to vreme bio poznat po svojim mehano-crtežima sa kojm nas je predstavljao na nekolicini aktuelnih domaćih i međunarodnih manifestacija, a verovatno je već pre toga bio održan i taj neki sastanak sa Miodragom Protićem, direktorom Muzeja savremene umetnost, gde nam je bilo objašnjeno zašto je formirana ova grupa mladih istoričara umetnosti: bilo je planirano da se na relaciji Kalemegdan – Slavija otvori nekoliko malih, „živih“ umetničkih galerija za čije vođenje je trebalo obučiti kadar!
***
Bila su to vremena puna obećanja, mogućnosti... Ne sećam se tačno ko je sve bio u grupi – verovatno Jasna Tijardović, Milica Kraus, Jadranka Vinterhalter, Nikola Mića Vizner, Marinela Koželj, Slavko Timotijević, Goranka Matić, Bojana Pejić, Srebrenka (Ilić?), Milan Jozić, Marko Nedeljković, ja... U svakom slučaju viđali smo se na faksu, susretali na otvaranjima izložbi... U proleće 1971. godine konačno sam srela i Biljanu Tomić u Salonu MSU prilikom razgovora koji su vodili ona i Ješa u povodu njihove izložbe „Primeri konceptualne umetnosti u Jugoslaviji“ kada se, po običaju koji ću kasnije prepoznati, nadahnuto suprostavila nekom opštem konsenzusu. Mislim da je koji mesec pre toga bila rodila Dobrilu...
Planovi sa otvaranjem brojnih novih galerija nisu se ostvarili, ali je na toj relaciji u aprilu 1971. godine osnovan Studentski kulturni centar i gotovo ceo „Ješin/Protićev“ tim istoričara umetnosti sa znatnim brojem umetnika sa kojima smo se već družili ušao je u sastav velike neformalne redakcije Galerije, odnosno Likovnog programa SKC-a. Osim Dunje Blažević, urednice Likovnog programa, Biljane Tomić, njene bliske saradnice koja je vodila Informativno-dokumentarnu službu, od početka su u redakciji bili Raša Todosijević, Gera Urkom, Zoran Popović, Marina Abramović, Era Milivojević, Neša Paripović, Bojan Bem, Bora Iljovski, Stevan Knežević... Već sledeće godine ja radim seminarski rad o mladim zagrebačkim umetnicima okupljenim oko galerije SC Zagreb i Galerije suvremene (Boris Bućan, Sanja Iveković, Jagoda Kaloper, Dalibor Martinis, Gorki Žuvela, Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak) . Zahvaljujući tome upoznala sam Zvonka Makovića, Davora Matićevića, Željka Koščevića (uveliko koristeći njihove tekstove o ovim umetnicima) kao i Vladimira Gudca, Darka Glavana nešto kasnije... a kada sam predstavljala svoj rad na katedri imala sam veliku pomoć Zorana Popovića i bez preterivanja, mogu reći da je taj događaj protekao veoma zapaženo, možda baš zahvaljujući njemu koji je osim materijala koji sam ja prikupila pokazao i slajdove i filmove iz svoje kolekcije.
Tih godina izašla je iz štampe i knjiga Suzan Sontag „Stilovi radikalne volje“ i negde u isto vreme i kultni broj časopisa Polja posvećenog konceptualnoj umetnosti. Nosila sam ih svuda sa sobom, kao bibliju, i tokom leta 1972. godine kada sam radila na konzervaciji u manastiru Rudenica. Zahvaljujući tome, kao i izložbi „Konceptualna umetnost“ prenetoj u Galeriji SKC-a sa Pariskog bijenala mladih, napisala sam seminarski rad za predmet „Opšta istorija umetnost“ na tu temu. Nisam sigurna da sam bila dorasla temi, ali...
Već od 1970. Godine, tokom letnjih meseci i jeseni bila sam počela da radim na konzervaciji zidnog slikarastva po crkvama u organizaciji Republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Bio je to dosta težak posao, ali ja sam ga volela. Gotovo sve vreme smo radili prekovremeno i zarađivali dosta pristojne novce pa sam u naredenih nekoliko godina skoro u potpunosti oslobodila roditelje finansijskih briga oko mog studiranja. Sviđalo mi se to da radim, taj osećaj postepenog otkrivanja jednog sveta donedavno skrivenog ispod slojeva maltera, šalitre, prljavštine... Imala sam strahopoštovanje prema tim slikama, freskama – koje izranjaju ponovo na svetlost dana, bez obzira na njihov konkretan estetski kvalitet, umetnički domet ... i bila sam veoma pažljiva pri radu, trudila sam se da sprečim i najmanje novo oštećenja uzrokovano nesmotrenim potezom skalpela i činilo mi se da profesionalni umetnici koji su sačinjavali veći deo ekipe imali mnogo manje poštovanja prema tom materijalu. Ne svi, ali sećam se kako je Zorka Odalović radila sve to „širokopotezno“... hvatao me je užas gledajući je kako u kratkom vremenu otkriva velike površine freske, rizikujući da ošteti površinsku glazuru što bi kasnije moglo izazivati brže propadanje... Ali, tako je to sa umetnicima: oni kao znaju šta je „to“ i ne boje se štete – popraviće već. (A sećam se jednom kako smo Slavko Timotijević i ja bili prestrašeni malim oštećenjem i prljavštinom na jednoj Damnjanovoj slici koja se bila otkačila sa krova automobila kojim smo je prenosili sa jedne izlagačke lokacija nazad u Happy Gallerry i kako je Damnjan došao, nehajno zabašurio oštećenje i sapunicom oprao prljavštinu..., ali to je bila njegova slika!)
Tokom rada u SKC-u sedamdesetih godina u osnovi sam posmatrala i učila, najpre kao asistentkinja Biljane Tomić koja je u tom periodu menjala Dunju Blažević, urednicu likovnog programa i kasnije kao stručna saradnica u Maloj, danas poznatoj kao Srećna galerija. Ono što sam u tom periodu naučila/shvatila, to je da pre svega treba da se razvije „svoj“ pogled na stvari. Sa tim „nolidžom“ sam ušla u „svoje 80-e“. To je u osnovi značilo da sam napravila diskretan otklon od tzv. konceptualne umetnosti – podrazumevanog glavnog toka likovnog programa SKC-a - i započela sa realizacijom projekata koji su vodili ka uvođenju sporednih "minornih" medija (strip, fotografija, ilustracija) u izlagačku praksu Srećne galerije. Bilo je to u velikoj meri pod uticajem mog tadašnjeg momka (životnog partnera, kako se ispostavilo) koji je gotovo sa strašću obilazio kioske po gradu, posebno one najbolje snabdevene na železničkoj stanici. I knjžare, a to je bila i moja opsesija. Beograd - to su za nas bile knjižare!
Ali pre svega onoga što bih mogla da napišem o svom učenju, radu, "karijeri", posmatrajući sve to retoaktivno, postaje mi polako jasno kako niko, ni u jednom segmentu, ni u jednom trenutku, pogotovu kroz školovanje, nije uradio ništa za mene, za moje "potencijale". Dobro, možda ih nisam zaista imala, ali pogubno je to što su sve vreme moji učitelji, nastavnici, profesori, mentori, poslodavci... meni govorili kako imam te potencijale, a pri tom mi nisu davali nikakvu podršku, nikakav savet, nikakvu preporuku... I to je ta realnost socijalističkog obrazovanja o kojoj se danas toliko pohvalno govori, ali meni se čini da je visoko obrazovanje i osposobljavanje za odgovarajuću praksu bilo rezervisano za odabrane (obavezujuće) pulene profesora, koji uglavnom nisu bili zainteresovani za prepoznavanje i vođenje talenata. Naravno da ima onih koji su uprkos odsustvu takve podrške uspeli da se realizuju kako-tako, ali to su izuzeci, sa visokom socijalnom inteligencijom koja nije svojstvena svakom, pa ni meni...
U svakom slučaju, nikada, nigde nisam bila insajder: više su u SKC-u bili "svoj na svome" redari, spremačice, knjigovotkinje, sekretarice - to je bio neprobojni štit "radničkog samoupravljanja"; oni su odlučivali o logotipu, profilu programa, šta vole - šta ne vole, a usput je prolazilo, provlačilo se, ono što ih se ne tiče ili dokle ne dobiju nekog u porodici mlađeg kome se program SKC-a sviđa i tu dolaze, pa i rade, makar i poreko veze.
A onda propast Srećne galerije: pokušaji privatizacije, pokretanje kafića, privatno trgovanje vojnom opremom preko službenog faksa... Spasa, Upsala... ali koga se to danas tiče...
Danas u brojnim pisanim i usmenim istorizacijama SKC-a skoro svi su saglasni u jednom: za njegov nastanak, i kasnije napredovanje, zaslužni su protesti '68. Dugo sam i ja mislila da je tako, ali sam danas sigurna da je '68 sa svojim razbarušenim zamahom, sa s "oslobađenjem" stvaralačkog potencijala istovremeno uvela potkopavanje "birokratskog" sistema što je najzad dovelo da urušavanja svakog sistema. To sam počela da naslućujem kada sam preuzela da vodim dokumentaciju SKC-a, a definitivno sasvim jasno uoči Nato bombardovanja SRJ, kada nije postojala nikakva procedura za neophodno postupanje sa građom.
Ili, da parafraziram T. S. Eliota, u prve korake SKC-a ugrađena je njegova propast...
***
Ali najpre se dogodio taj dizastr sa Drangularijumom, kada se nama, nekolicini studenata istorije umetnosti koji smo se pridružili redakciji likovnog programa SKC-a pružila šansa da za katalog te izložbe, prelomne za beogradsku umetničku scenu, priložimo svoje tekstove. (Ovde bi sada trebalo da ide priča o Gorankinom i mom neobjavljenom tekstu koju sam, međutim, već jednom ispričala u nekom od brojeva SKC-ovog biltena SKiCa, u rubruci Arhivalije...pa me sada mrzi da prepričavam. Možda ću nekad kasnije, kad pribavim te stare brojeve prosto preuzeti priču).
Нема коментара:
Постави коментар